O projektu

Projekt Arhivi i tragovi migracija istražuje transnacionalne kontekste migracija i dijaspore kroz arhivsku i arhivističku perspektivu. U projektnim aktivnostima otvaraju se pitanja vrednovanja, očuvanja, opisa i pristupa arhivskom i dokumentarnom gradivu koje dokumentira emigraciju i imigraciju, ekspatrijaciju i zajednice dijaspore, migracije u širom smislu pojma. Očuvanje arhivske baštine o migracijama i istraživanja modela dokumentiranja prošlih i sadašnjih migracija u osnovi je ovoga projekta. Vrlo često državne granice nisu stvarne granice arhivske baštine, ljudi putuju, a s njima i zapisi koje su stvorili ili koji su stvoreni o njima. Ovim se projektom želi istražiti i naglasiti uloga arhiva kao mjesta komunikacije između zajednica, kultura i država kroz različita vremenska razdoblja. Posebno se u projektu istražuje uloga arhivista i drugih baštinskih stručnjaka koji se u aktivnostima u projektu susreću sa različitim oblicima i formatima gradiva i građe te pitanjima disperzije arhivskog gradiva, fragmentarnosti, transnacionalnosti baštine i zajednica, razumijevanja potreba imigracijskih i dijasporskih zajednica, problematikom identiteta i afekta te izazovima kako pristupiti postojećim manjkavostima u sačuvanom gradivu.

Teorijski okviri i ciljevi projekta

U osnovi ovog projekta je razumijevanje važnosti kulturne baštine za društva, kako je naglašeno u Konvenciji o važnosti kulturne baštine za društvo iz 2005. Godine, tzv.  Faro konvenciji te na preporukama UN-ove posebne izvjestiteljice u području kulturnih prava iz 2011. godine ((A/HRC/17/38) koja je naglasila:

“Stručnjaci koji rade u području kulturne baštine te ustanovama u kulturi (muzeji, knjižnice i posebno arhivi) trebali bi graditi snažnije veze sa zajednicama i ljudima čiju baštinu čuvaju u svojim repozitorijima, poštivati njihove doprinose u vrednovanju, interpretaciji, prezentaciji i dijeljenju takve baštine te u dobroj mjeri razmotriti njihove upite vezano uz repatrijaciju.”

U gotovo dva desetljeća starom izvještaju Europske komisije “Izvještaj o arhivima u proširenoj Europskoj uniji: prilike za daljnja postupanja – prioriteti” (2005) naglašava se uloga arhivista kao čuvara memorije društva te potreba podržavanja aktivnosti koje bi mogle poboljšati pristup kolektivnoj memoriji svih društava u Europi. Ovi prioriteti ostaju isti, međutim kolektivno pamćenje danas uključuje mnogo više od  i korpusa nacionalnih arhivskih narativa. Razumijevanje, vrednovanje, opisa i prezentacija arhivskog i dokumentarnog gradiva  o migraciji u kontekstu određene zajednice su važni jer doprinose kolektivnom pamćenju i čine ga inkluzivnim, pravednijim i raznolikim.

U slučaju arhiva, kao važni elementi prepoznati su:

Potreba vrednovanja, opisa i prezentacije gradiva na senzibiliranije, inkluzivne i raznolike načine.

Migracije i njihove posljedice (imigracije, zajednice manjina, nedostatno predstavljene zajednice, dijaspora itd.) su važni događaji povijesne i suvremene Europe te ih je potrebno adresirati kroz arhivsku baštinu i praktični rad u arhivima.

Arhivistima i drugim dokumentarnim baštinskim stručnjacima potrebno je dodatno znanje i edukacija kako bi se bolje suočili s izazovima čuvanja tragova migracija.

Članovi zajednica trebaju sudjelovati kao su-stvaratelji u arhivskim narativima o njihovim migracijskim povijestima i prezentacijama njihove prošlosti.

Uzimajući u obzir navedene potrebe, ciljevi postavljeni u ovom projektu jesu:

Cilj 1. Ojačati kapacitete arhivista i drugih dokumentarnih baštinskih stručnjaka u području povijesnih i suvremenih migracija, tj. arhivskih tragova migracija.

Cilj 2. Povezati arhiviste I druge baštinske stručnjake s zajednicama migranata (potomaka povijesnih migracijskih skupina I pojedinaca)

Cilj 3. Zajednički stvoriti spefičine kulturne proizvode (tematske vodiče, usmene povijesti, izložbe) s članovima određenih povijesnih migracijskih skupina uključenih u projekt.

Metodologija

Sveobuhvatan koncept ovog projekta jest da su migracije transnacionalni, transgeneracijski i interdisciplinarni fenomen u koji su uključeni raznovrsni dionici. Između njih, arhivi i baštinske ustanove imaju veliku ulogu. Oni mogu postati društveni agenti koji mogu razviti svoje aktivnosti na inkluzivan način, podržavajući participativan pristup te ujedno odraziti različitost. Osnovne aktivnosti u ovome projektu (edukacija, usmene povijesti te izgradnja zbirki posvećenih migraciji) zahtijevaju pristup mješovite metodologije i transnacionalnu usmjerenost.